Lijepe uspomene na nekadašnje studentske dane u bivšoj Jugoslaviji, dovele su u Kotor Japanku Mio Šimizu iz Nagoje i njenu mlađu prijateljicu Hoši. Tokom 20-dnevnog odmora obišle su Zagreb, Sarajevo, a četvorodnevni boravak u Kotoru, gdje su prvi put, iskoristile su da obiđu njegove znamenitosti, muzeje i galerije. Za Mio, koja je jezik naučila kao studentkinja istorije, komunikacija sa ovdašnjim ljudima tekla je bez poteškoća, te smo tako saznali da je svojevremeno učestvovala i na radnim akcijama.
– Kada se 1979. godine desio katastrofalni zemljotres na Crnogorskom primorju, bila sam u Zagrebu na studijama, te sam odmah potom došla na radnu akciju u Ulcinju, malo sam pomogla u obnovi. U Zagrebu sam najprije osam mjeseci učila samo jezik, onda sam otišla u Sarajevo i tamo sam studirala istoriju, a zatim na postdiplomskim studijama i istoriju Bosne i Hercegovine. Htjela sam da naučim nešto više, ali sam se na kraju opredijelila za ljude, jer me komunikacija i odnos sa ljudimaviše zanima nego istorija. Pokazalo se da istorija laže, a neki ljudi to koriste da ostvare svoje interese. Poslije magistrature nisam htjela da nastavim studije i po povratku u Japanu otvorila sam svoj restoran. Zato mogu da uzmem sebi odmor od mjesec dana. Od `79. do sada nisam bila u Crnoj Gori. Najviše dolazim u Bosnu, ali sada volim i Crnu Goru, njenu multikulturu, prirodu, volim ovdašnji mentalitet ljudi, imate toplinu i gostoprimstvo, kaže Mio Šimizu. Ona i Hoši su prisustvovale otvaranju izložbe „Kotorski mostovi“ akademskog slikara Veljka Mihajlovića, a zatim pogledale izložbu oslikanog batika „Iskon-slike jedne molitve“ Radojke Samardžije u Gradskoj galeriji.
– Moj muž voli slikarstvo, Hošina ćerka takođe i tako smo i mi pored njih to zavoljele. Vidjele smo na plakatu najavu da se otvara izložba, pa smo došle. Nisam znala koliko ima mostova u Kotoru, drago mi je što ih vidim sve na jednom mjestu. Volim da gledam mostove, oni su simbol povezivanja ljudi, tako je zapisao Ivo Andrić u romanu „Na Drini ćuprija“, koji sam čitala kao mlada studentkinja u Japanu. Preveden je na japanski i meni je bio istinski doživljaj i uživanje dok sam to čitala, lijepa i za mene šokantna priča. Mi u Japanu imamo jednu naciju, nema puno religija ni jezika kao u bivšoj Jugoslaviji, Bosni ili Crnoj Gori, pa sam htjela da vidim kako ljudi žive ovdje, tako sam i došla na studije, a sada i dalje redovno dolazim, objasnila nam je ljubazna i nasmijana Mio. Iz Kotora su se preko Zagreba vratile kući, u Japan.
M.D. Popović
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
